Mozda ovo moze i da ide na temu o bandama, ali ovde malo da se odmaknemo od cetnika i partizana i rata koji je zavrsen pre skoro 80 godina, da pljunemo malo preko bare. Ima neki zanimljiv jutjub kanal sto sam nasao koji kritikuje i ukazuje na neodrziv koncept razvoja americkih gradova.
Konkretno kanal se bavi pre svega razvojem americkih predgradja i stava kako su takvi gradovi koji su se na taj nacin razvijali osudjeni na ekonomsku propast. Ostavicu ovde jedan link tog nekog lika koji je predstavio i obrazlozio ta razmisljanja, kao deo sire price o neodrzivom konceptu americkih gradova, mislim da vredi pogledati. Serijal “Strong cities” na njegovom kanalu ima ukupno pet videa od pet do deset minuta trajanja gde bas zanimlivo razradjuje ovu temu, posle prvog samo nastavite dalje koga zanima.
https://www.youtube.com/watch?v=y_SXXTBypIg&t=104sDa ne ulazimo sada u to kako su nastala predgradja. Dovoljno je pomenuti da su oni rezultat ekonomskog buma i velike migracije stanovnistva u gradove sa jedne strane, ali i zelje belih stanovnika da ipak ne budu u mesanim naseljima sa rastucom crnackom i latino populacijom. Opet, ekonomski momenat koji je doveo do razvoja predgradja je sama priroda americkih gradova, koja forsira posedovanje vozila. Auto-industrija je grana na kojoj je SAD dozivela najveci bum i u vreme njegovog procvata razvijala su se naselja koja su od stanovnika zahtevala auto. To je mozda i osnova price ovog lika koji objasnjava koncept razvoja gradova podredjen posedovanju vozila.
Sama predgradja cesto nisu samo rubni delovi velikih gradova vec naselja koja su prilicno udaljena od tih gradova. Tamo u gradovima se nalaze poslovi, a zivi se u mirnom predgradju. Da bi se od jednog do drugog mesta doslo neophodno je vozilo, dovoljno siroka i brza saobracajnica.
Ali tu pocinju problem tih gradova. Sam taj koncept podrazumeva da predgradja jednostavno ne generisu dovoljno novca od poreza da bi se odrzavala ogromna infrastruktura koja je udaljena od centra. Jer sve te saobracajnice, kanalizaciju koja je tako udaljena od gradova i drugu infrastrukturu neophodno je odrzavati. Kada je naselje novo i infrastuktura nova, onda prvih godina nema vecih problem i ulaganja. Ali dolazi trenutak kada prodje neko vreme i kada treba da se menjaju cevi, sve cesce asfaltiraju putevi koji su sve losiji, a to predgradje na osnovu poreza ne daje dovoljno novca.
Kako bi se ta situacija resila, kako bi se odrzavala infrastuktura u jednom predgradju koje ne generise dovoljno novca od poreza, pribeglo se gradjenju sledeceg predgradja. Ponovo se tu rasproda zemljiste, kuce, obezbedi se veci novac, a prvih nekoliko godina kaplje porez bez velikog ulaganja u infrastrukturu koja je nova. Ali onda vremenom i u to sledece predgradje treba da se ulaze sve veci novac u odrzavanje infrastriukture koja ovi ne mogu da generisu. Onda se ide na gradjenje sledeceg predgradja i tako u nedogled. To je ono sto amerikanci zovu “Ponzy scheme” a sto mi zovemo piramidalna prevara, gde priliv novca zavisi od neprestanog sirenja mreze klijenata.
Dakle to je kratkorocno, odnosno privremeno resenje ogromnih problema, se pare koje nedostaju za odrzavanje postojece infrastructure obezbedjuju novim naseljem, koje ce ponovo za nekoliko godina traziti velike kolicine novca kojeg nema da bi se odrzavalo u njegovo odrzavanje. Naravno, minus u gradskim budzetima se oseti, gde se gradovi zaduzuju sve vise i vise i gde su cesto na ivici bankrota.
Kao jedan od razloga zasto americka predgradja ne generisu dovoljno novca od poreza je i taj sto su ona sama uskracena za komercijalne sadrzaje, ali i ti siroki drumovi koji su pravljeni za americke automobile, nisu pogodni za razvoj nekog biznisa. Jednostavno to su brze saobracajnice kojima je jedini cilj da sto brze povezu ljude koji zive u predgradju sa mestom u kojem rade. Dakle nisu ulice u kojem bi se nasli biznisi koji godisnje obezbedjuju gradu mnogo vise novca kroz poreze.
Kao kontraartument lik je dao koncept evropskih gradova, gde ulice, pa i one najprometnije imaju brojne komercijalne sadrzaje, biznise, koji dodatno generisu mnogo vise novca od pukog poreza na imovinu sto imaju americka predgradja. Tako imaju vise novca na raspolaganju da odrzavaju infrastrukturu i gradovi su odrziviji odnosno manje zaduzeni.
Takodje u vecini evropskih gradova infrastruktura je takva da je zbog manje povrsine, odnosno udaljenosti rubnih naselja od centra, lakse, tacnije jeftinije za odrzavanje pre svega putne, vodovosne i kanalizacione mreze. Naravno, tu ima i do tog nekog eksremnog shvatanja svetosti poreza koji mora (najveci deo) da ostane u mestu gde je sakupljen, tako da Amerikanci nemaju problem da gledaju da neki grad tone u propast i nisu izdasni kada je pomoc u pitanju. Ne zele poreski obveznici jednog grada da pomazu i pokrivaju dugove drugog grada.
Ko pogleda ovu seriju videa primetice da je tu kritika americkih gradova ne samo iz ugla ekonomske neodrzivosti, vec i iz etetskog ali i drustvenog ugla. Takva naselja gde odmah sedas u vozilo i ides ne podrzavaju interakciju medju ljudima, zato postoji veca otudjenost, distanca itd…
Kada sam malo izguglao ovu temu o prezaduzenosti americkih gradova naleteo sam na neku studiju iz 2020. godine gde su oni objavili da je prema obradjenim podacima od 75 najvecih americkih gradova (sa najvise stanovnika) cak 63 nemaju dovoljno novca da plate sve izdatke. Svi ti gradovi zajedno samo u ovoj godini imaju dug od 323 milijarde dolara.
Evo sta konkretno pise u tom izdvojenom pasusu:
“Truth in Accounting has released its 2020 Financial State of Cities report, highlighting the fiscal health of America's 75 most populous cities. The study found that this year, 63 cities do not have enough money to pay their bills and total municipal debt now stands at $323 billion. It ranked the cities according to their taxpayer burden or surplus which is the amount each taxpayer would have to pay to clear municipal debt with nothing, such as benefits and services, in exchange.
New York has $62.7 billion available to pay $249.4 billion worth of bills which breaks down to a burden of $63,100 per taxpayer. In Chicago, each taxpayer would have to pay $37,100 in future taxes without anything in return while Hononulu has the third-highest burden at $26,400. Some cities are run better than others with Irvine, California and Washington D.C. notable examples. The former has a surplus of $4,100 per taxpayer while D.C. has a surplus of $3,500.”
Uglavnom prema trenutnom nacinu upravljanja vecina americkih gradova je ekonomski potpuno neodrziva. Novac se dobija nekada iz federalnih fondova, ali najcesce zaduzivanjem i tako iz godine u godinu. Ali ispade da je svaki americki grad u opasnosti da dozivi sudbinu Detroita.