Војска и војне теме

[fuck_off]

https://rs.rbth.com/zivot/82346-sirija-analiza-general

[riper]

Odlican tekst.

[МГП]

http://balkans.aljazeera.net/tema/rat-u-jemenu
Opet se zakuvalo, koalicija predvođena Saudijcima počela vazdušnu i kopnenu ofanzivu na valjda jedinu luku koju drže Huti, Hudadia. Ako je ko više upućen (Ultra Sarma) neka baci koju info.

[Ultra Sarma]

Mislim da se tamo ne zna ko pije ko placa i da je bas zajebano davati bilo kakve prognoze... meni i neke osnovne stvari tu nisu jasne.. naime blokirani su i vadusni putevi, mora i kopmno, redovno zaplene najmoderniju tehniku neki abrams i sve zapale, nije mi jasno ni kako im Iran idalje salje, a za to vreme oni imaju godinama da ratuju dovoljno i oruzija, municije, lekova, hrane, vode, gudre itd malo po malo pa gadjaju Rijad tockom.. oni vise vode gerilski rat nego sto drze liniju pa je tako za ocekivati da napadac prodre dublje u teritoriju Huta, a kako ce se posle provesti u dubini to cemo da vidimo, daj boze da ih Huti dobro nauce pameti.. e sad na kraju svega da li ce taj veoma bitan grad da padne, to mislim da ne zna niko..

[Nexon]

Продадоше Амери Курде у Манбиџу.

[Ultra Sarma]

Pricao sam vise puta da ce Kurdi morati da predaju sve sto nepravedno drze. Do sad sam bio u pravu za Seik Meskud, Afrin i Manbidz, ostaje Tabka, Raka, provincija DeZ. Bogami i u Hasaki se krcka nesto, 70 plemenskih paravojnih jedinica u toj provinciji su objavili rat sdf-u. Kurdi su bliskoistocni siptari koji oce da od 4 drzave otkinu po deo teritorije i naprave svoju drzavu i glavni saveznik Ameri, ali je zajednicki uticaj Rusije i Turske jaci.. tako ce i kod nas biti, problem je sto mi nemamo Asada koji je spreman na ogromnu zrtvu zarad slobode! Mi imamo floskolu o miru i stabilnosti...

[подвала]

Znaci ti bi pristao da se od Srbije napravi Sirija, od Beograda Alepo, a ako to znaci da ce kroz 7 godina eventualno biti oslobodjena Peć? Nije tu problem vlastodrzac, ne verujem da bi recimo mnogo ljudi s Nbg bilo srecno i spremno da im blok bude devastiran zarad nekog Uroševca, da budu izbeglice i beskucnici. A i cini mi se da govoris o nekoj buducnosti, da ce kod nas tako biti, tako ce mozda biti u Makedoniji, kod nas je bilo, ne znam kako ti je to promaklo, ali povukla se drzava sa KiM pre skoro 20 godina, slaba vajda od Turaka i Rusa bila. Izgubilo smo od Kurda i njihovih saveznika tada, ubedljivo. Tad je bio momenat za srpskog Asada, sad tesko, po meni.

[фикрета]

zamisli aleksandra kako na kraju svog zivota predaje vlast danilu
a brat mu andrej komadant specijalne brigade...to je porodica asad,ista prica sa sadamom i gadafijem
cuj spreman na zrtvu,zrtvuje se kao ovaj kod nas sto se zrtvuje ne spava mucenik po ceo dan radi
samo klinci i seseljeve pristalice mogu da se loze na asada,sadama,gadafija,sad ce neko reci ali oni su ziveli pod njima do jaja,i mi imamo "najeftiniju struju u evropi" pa jel nam do jaja??

[навијај]

Замисли краљ Петар предао власт свом сину Александру, лудило

[фикрета]

ludilo koliko smo dobro prosli sa njima
nikad se necemo oporaviti

[Мићара]

Znaci ti bi pristao da se od Srbije napravi Sirija, od Beograda Alepo, a ako to znaci da ce kroz 7 godina eventualno biti oslobodjena Peć? Nije tu problem vlastodrzac, ne verujem da bi recimo mnogo ljudi s Nbg bilo srecno i spremno da im blok bude devastiran zarad nekog Uroševca, da budu izbeglice i beskucnici. A i cini mi se da govoris o nekoj buducnosti, da ce kod nas tako biti, tako ce mozda biti u Makedoniji, kod nas je bilo, ne znam kako ti je to promaklo, ali povukla se drzava sa KiM pre skoro 20 godina, slaba vajda od Turaka i Rusa bila. Izgubilo smo od Kurda i njihovih saveznika tada, ubedljivo. Tad je bio momenat za srpskog Asada, sad tesko, po meni.

То су као неки људи са НБГ? Значи ти неби жртвовао један блок ради једног града... Интересантно размишљање, да смо размишљали на такав начин како ти размишљаш вјероватно би данас живио у албанији у том свом блоку... А тај твој блок никада и није бранио Србију нити Српски народ...

Овде се више воли писати лоше о Србима него на неком усташком форуму. Немој да причаш ништа лоше о свом народу, никад. Јер нисмо ми започињали ратове, ми смо се рађали у њима...

[Ultra Sarma]

Podvala
Nisam ja neki napaceni debil da pozivam sad na neki rat koji samo mozemo da izgubimo. Nije samo Asad spreman na zrtvu nego i dobar deo naroda! E to je i poenta svega, koliko je nas spremno na bilo kakvu zrtvu za slobodu i nacionalne interese? Kod nas ocigledno mali i beznacajan broj ljudi i ako se nastavi tako tad ce blok biti ko Bustan Pasa u Alepu! Znaci ova nas politika ka tome vodi, a ne politika povratka dole.
Sto se tice povlacenja nase vojske to smo vec prostudirali ako zelis citaj postove unazad.. to ne znaci da se vise nikad necemo vratiti, i ako nam svima sad to izgleda nemoguce.

Fikreta
A ti se buraz lozi slobodno na evropu i materijalne stvari, tvoj izbor, postujem, vecina je takva.

[Занемарујем тактику]

zamisli aleksandra kako na kraju svog zivota predaje vlast danilu
a brat mu andrej komadant specijalne brigade...to je porodica asad,ista prica sa sadamom i gadafijem

Поента приче. С друге стране за Сиријски народ је такав Асад најмање зло јер је једини који у том паклу гарантује мултикултуралност. Зашто нико од њих није изградио систем закона који ће оставити функционалну државу и после њиховог повлачења, него су се сви водили логиком ''после мене потоп''. Зашто се нико од њих није повукао са власти ако воли свој народ више од власти, него су сви они гурали друге људе у крвопролића да би заштитили своје гузице. Да, волео бих да Асадова струја победи у Сирији, али манните ме прича о Асаду хуманитарцу, добром човеку, икони поштења.

@навијај
Сирија није монархија.

[подвала]

Znaci ti bi pristao da se od Srbije napravi Sirija, od Beograda Alepo, a ako to znaci da ce kroz 7 godina eventualno biti oslobodjena Peć? Nije tu problem vlastodrzac, ne verujem da bi recimo mnogo ljudi s Nbg bilo srecno i spremno da im blok bude devastiran zarad nekog Uroševca, da budu izbeglice i beskucnici. A i cini mi se da govoris o nekoj buducnosti, da ce kod nas tako biti, tako ce mozda biti u Makedoniji, kod nas je bilo, ne znam kako ti je to promaklo, ali povukla se drzava sa KiM pre skoro 20 godina, slaba vajda od Turaka i Rusa bila. Izgubilo smo od Kurda i njihovih saveznika tada, ubedljivo. Tad je bio momenat za srpskog Asada, sad tesko, po meni.

То су као неки људи са НБГ? Значи ти неби жртвовао један блок ради једног града... Интересантно размишљање, да смо размишљали на такав начин како ти размишљаш вјероватно би данас живио у албанији у том свом блоку... А тај твој блок никада и није бранио Србију нити Српски народ...

Овде се више воли писати лоше о Србима него на неком усташком форуму. Немој да причаш ништа лоше о свом народу, никад. Јер нисмо ми започињали ратове, ми смо се рађали у њима...

`Ајде што не знаш да пишеш, али бар научи да читаш. Где сам ја писао лоше о свом народу (мада свакако да има доста тога лошег да се каже) ?
Ја не живим у блоку, дао сам пример само, али свакако да не бих жртвовао Нови Београд за Урошевац. Нити Београд за Пећ, па смешно је уопште поредити вредност за овај народ једног са другим у овом тренутку.
А то ко је бранио српски народ глупо ми и да коментаришем. Видели смо како је прошла српска држава коју су водили неписмени ментоли, мада сумњам да ћеш схватити на кога и на шта мислим.

Podvala
Nisam ja neki napaceni debil da pozivam sad na neki rat koji samo mozemo da izgubimo. Nije samo Asad spreman na zrtvu nego i dobar deo naroda! E to je i poenta svega, koliko je nas spremno na bilo kakvu zrtvu za slobodu i nacionalne interese? Kod nas ocigledno mali i beznacajan broj ljudi i ako se nastavi tako tad ce blok biti ko Bustan Pasa u Alepu! Znaci ova nas politika ka tome vodi, a ne politika povratka dole.
Sto se tice povlacenja nase vojske to smo vec prostudirali ako zelis citaj postove unazad.. to ne znaci da se vise nikad necemo vratiti, i ako nam svima sad to izgleda nemoguce.

Па то и ја кажем, сумњам да би народ био спреман на неке велике жртве тренутно, мада никад се не зна, и пре првог светског народ је био у доста лошем стању и расположењу, нису случајно тада писане масовно родољубиве песме.
Не кажем да се никад нећемо вратити доле, чак шта више, мишљења сам де ће се то десити пре или касније, али не сме да буде под условима под којима ће цела држава и народ да пати и страда због тога, него да буде само плус, нешто попут балканских ратова. У супротном, то уопште нема смисла радити, боље без Косова него још једна албанска голгота, кад се све подвуче ми морамо од тога да имамо више користи него штете, мој неки резон, не кажем да сам нужно у праву, волим да чујем и другачија размишљања.

[MARKER]

[Ultra Sarma]

Podvala brate, slazemo se ocigledno skoro pa potpuno, normalno da ne smemo vise nikad da ponovimo da damo neki deo svoje teritorije da bi drugi sacuvali, to niko ni ne govori, niti je pozeljna albanska golgota kao opcija to je ocigledno... jedino je razlika sto sam ja ubedjen da cemo upravo tako proci ako ne budemo branili Kosovo bukvalno svim silama do zadnjeg coveka, jer da smo tako Knin branili verovatno se ne bi prica sa Crnom Gorom i Kosovom ovako odvijala, tako je i sad, ako budemo zabusavali sa Kosovom, zapad se nece na tome zaustaviti nego ce traziti Srpsku, Rasku, Presevo, Vosu...

[Мићара]

Да ли аирсофт делови одговарају за праве пушке има ли неко искуства са тим? Интересује ме Quad rail за м70аб2

[нуклеарни удар]

Nove sankcije Teheranu dobre su za Peking iako SAD baš u Iranu može slomiti kineske ambicije
PIŠE: Antun Roša
10. Srpanj '18.


Nuklearni sporazum s Iranom nalazi se pod američkim napadom otkako je Donald Trump predsjednik SAD-a. Američka strana iz istog nije se samo povukla već i aktivno radi da isti prestane postojati prijeteći Europi sankcijama ukoliko nastave poslovati s Iranom. Trump time odrađuje dvostruki cilj - s jedne strane ponovno gura Iran natrag u izolaciju, što je očito na vrhu agende njegove vanjske politike, dok s druge strane pokazuje Europi kako će još uvijek morati "plesati kako Amerika svira". To zapravo nije samo dokazivanje Europi već i velikim silama Istoka koje bi voljele izgraditi bolje odnose s EU-om.

Velike europske kompanije polako objavljuju svoje napuštanje Irana jer kada sve stave na stol to im je ipak manji gubitak nego da se suoče s američkim sankcijama - a Trump je pak izgradio imidž vrlo nepredvidljivog egzekutora tarifa, sankcija i drugih kazni, tako da malo tko želi riskirati njegov gnjev.

Što Iranci misle o svemu tome? Velika većina bit će jako ljuta. Naime, potpora iranskog naroda za nuklearni sporazum bila je iznimno velika - drugim riječima, ako se Irance pita prema kojoj strani svijeta žele graditi bolje odnose, nema sumnje da je to zapadna strana.

Veliko istraživanje provedeno u rujnu 2015. pokazuje kako je čak 76% podržalo nuklearni sporazum. Postotak onih koji su se "jako protivili" ovom sporazumu iznosio je svega 7%. Nije tajna da u Iranu na visokim pozicijama obitavaju brojni tvrdolinijaši, pa čak i oni koji su voljni već sutra zaratiti s Amerikom, no ove brojke pokazuju nam kako je stav iranskih građana vrlo drugačiji.

U isto vrijeme velika većina Iranaca smatra kako je nuklearni program, mirovni dakako, iznimno važan za njihovu zemlju (85%).

U Zapadnim medijima, zahvaljujući godinama anti-iranske propagande koja se tek donekle stišala nakon potpisivanja sporazuma 2015., stvorio se dojam da iranski nuklearni program postoji samo kako bi se Iran domogao oružja za masovno uništenje (koje će zatim odmah iskoristiti za napad na Izrael i američke ciljeve na Bliskom istoku). Kako smo već i spomenuli, tvrdolinijaša u Iranu svakako ima, možda i takvih koji bi bili spremni na jedan apokaliptični scenarij, no u stvarnosti nuklearni program je esencijalan za iranski ekonomski razvoj i to je razlog zbog kojeg isti podupire toliki broj stanovnika.

Ono gdje se iranski narod prevario, poprilično, je u vjerovanju da će SAD biti dosljedan dogovorima iz sporazuma. Naime, prema istom istraživanju koje ovdje citiramo, 59% Iranaca bilo je uvjereno kako će SAD "ukinuti sve sankcije prema Iranu". Njih 30% malo skeptičnijih smatralo je kako će SAD ukinuti "neke sankcije", dok je svega 5% vjerovalo da SAD neće uopće ukinuti sankcije.

Tri godine kasnije ispada da su ovi najskeptičniji bili u pravu - SAD je sada ukinuo i sam sporazum, a sankcije koje najavljuju su iznimno brutalne. Podsjetimo, iz SAD-a su poručili ovog mjeseca kako žele da sve zemlje svijeta od studenog ove godine prestanu "u potpunosti" uvoziti iransku naftu.

Naravno, malo tko je u Iranu (i svijetu!) te 2015. mogao prognozirati da će na vlast u SAD-u doći jedan Donald Trump kojem su sve politike nepredvidljive i podložne promjeni, osim one prema Iranu - ona je antagonistička od prvog dana. Mnogi su prije tri godine vjerojatno pretpostavljali da će nakon Obame vlast u SAD-u preuzeti Hillary Clinton, a s njom bi došao i kontinuitet pojedinih ključnih politika uspostavljenih za vrijeme mandata demokratskog predsjednika (Hillary je Trumpovo povlačenje iz iranskog nuklearnog sporazuma nazvala "velikom pogreškom").

Politički "heroji" koji su iranskom narodu 2015. uspjeli dostaviti dogovor koji je imao toliku podršku - predsjednik Hassan Rouhani i ministar vanjskih poslova Javad Zarif - ovih dana su odradili nekoliko važnih sastanaka u Europi tražeći od EU-a da Iranu da jasne garancije da se sporazum neće raspasti, da američki pritisci neće narušiti ekonomsku suradnju koja se tek počela razvijati - nažalost po njih u Teheran su se vratili poprilično praznih ruku s poprilično praznim obećanjima.

Dojam koji se u ovom trenutku stječe je da će se Europa ipak slomiti pod američkim pritiskom, i to bez previše borbe. Trump je pak, moglo bi se reći, već "preventivno" uveo određene tarife Europskoj uniji da pokaže kako "misli ozbiljno" i da mu priče o trans-atlantskom savezništvu ne znače previše, ako i išta.

Period je ovo velike neizvjesnosti po Iran - kojim putem nastaviti? Kako se postaviti? Gurati partnerstvo s Europom do kraja ili zaprijetiti eskalacijom u vidu povećanja bogaćenja urana i zatvaranja Hormuškog tjesnaca (spominje se već oboje)? 11. mjesec brzo se približava i do tada će sve biti jasno, no kako stvari stoje, loše po Iran.

No, ima jedan akter koji cijelu ovu situaciju, barem djelomično, promatra u pozitivnom svjetlu - Kina. Zašto bi Kina bila sretna što se Iranu ponovno uvode sankcije? Razlog je vrlo jednostavan - dok je Zapad držao Iran godinama u izolaciji Kina je kontinuirano radila na izgradnji ekonomskih odnosa s Iranom. Veliko i naglo iransko otvaranje Zapadu za Kinu bi predstavljalo konkretan rizik - drugim riječima, europske kompanije mogle bi izbaciti kineske s iranskog (ne tako malog) tržišta.

Sada ako se Iran ponovno gurne u izolaciju u Pekingu znaju da Teheranu nema druge nego se opet snažno vezati uz partnere koji su "cijelo vrijeme tu".

Dakako, stvar nije tako jednostavna ni za Kineze. Naime, u godinama prije nuklearnog sporazuma Iran je bio pod raznim sankcijama, ali te sankcije gotovo nikada nisu dirale odnos Iran-Kina. Sada je ipak drugačije i Trump definitivno neće Kini dati nikakva izuzeća.

Nadalje, tu je još jedan problem po Kinu. U skoroj budućnosti Kina želi provesti veliki ambiciozni projekt "Jedan pojas, jedna cesta" - riječ je o izgradnji novih ruta koje bi povezivale Kinu s Europom, a jedan od glavnih krakova išao bi preko Bliskog istoka. To znači da Kini treba, razumljivo, jedan daleko stabilniji i mirniji Bliski istok - zbog toga Kina toliko i pazi da stalno politički balansira između međusobno suprotstavljenih kampova (primarno iransko-šijitskog i saudijskog-sunitskog) na Bliskom istoku.

Raspad nuklearnog sporazuma pak definitivno Bliskom istoku neće donijeti smirivanje već upravo suprotno - napetosti će naglo narasti, a u konačnici može doći i do najveće moguće bliskoistočne eskalacije: rata s Iranom. Dakako, rat s Iranom je ujedno i opće-bliskoistočni rat jer bi u isti aktivno bili uključeni i svi iranski saveznici (kao i svi iranski neprijatelji).

Što bi se tada dogodilo s velikim kineskim projektom? Bio bi, u najmanju ruku, "na čekanju".

To znači i da Kina neminovno na situaciju oko Irana mora gledati dvojako - s jedne strane im je drago ako zadrže svoj ekonomski utjecaj bez vanjskih konkurenata, dok s druge strane će morati strahovati što će biti s regijom kroz koju žele ostvariti svoje gigantske ambicije.

Naravno, neki su već uočili kako se iz ove situacije nazire jedna poprilično velika nova geopolitička igra koju se ne može ignorirati. Dakako, za sada je to u domeni pretpostavke, ali ipak vrijedno spomena - je li možda glavni razlog zašto Trump toliko napada Iran i želi ga destabilizirati taj što zapravo želi zakočiti veliki kineski projekt koji bi ovim putem trebao proći?

Pogledajmo kineski projekt na karti:



Što odmah uočavamo? Iran je zapravo "idealna" točka gdje se kineski projekt može zaustaviti.

Možemo zaključiti kako će Kina itekako dobro trebati razmisliti je li ovaj razvoj situacije oko Irana po njih pozitivan ili negativan. Iran pod Zapadnim sankcijama svakako im više "paše" jer će morati biti orijentiran prema njima, ali to bi značilo da bi njihova "cesta" morala ići kroz nestabilan teritorij. Štoviše, njihov projekt bio bi dodatni motivator Trumpu ili nekim budućim američkim jastrebovima da potiču direktan vojni sukob s Iranom.

Što se pak samog Irana tiče, on postaje geopolitički sve važniji, a to po jednu zemlju uvijek može značiti i veliku opasnost.

[нуклеарни удар]

солидан текст:

Velika nova kriza u Iraku prijeti slomu Irana izvana:

Ovog puta šijiti prevode pobunu, a situacija na jugu Iraka podsjeća na početak novog građanskog rata
PIŠE: D. Marjanović
6 17. Srpanj '18.




Iran se nalazi pod kontinuirano sve većem pritisku i čini se kako bi ovo mogla biti jedna od najtežih godina po Islamsku Republiku još od kraja krvavog Iračko-iranskog rata. Novog rata nema, barem za sada, ali pritisak danas ne stiže više samo iz uobičajenih izvora već, doslovno, s gotovo svih strana - teško je uopće naći mjesta, diljem Bliskog istoka i šire, gdje se Iran ne nalazi pod nekom vrstom pritiska.

Pritom imamo dvojaki pritisak - prvi je onaj koji cilja na potpuni slom iranskih vlasti i kompletnu "smjenu režima" u Teheranu, dok drugi, koji sada sve više jača, vrši se na iranski utjecaj i iransku prisutnost izvan granica samog Irana.

Da je iranski utjecaj snažan i da se prostire poprilično daleko nije nikakva tajna. Dakako, to se može reći i za svaku veću zemlju - zna se gdje je prostor turskog utjecaja, egipatskog, francuskog, o američkom da ni ne govorimo... No, kada govorimo o sferi iranskog utjecaja onda je priča ipak drugačija - barem iz perspektive drugih utjecajnih aktera kojima se sfere ponegdje i mirno preklapaju. Iran je druga priča jer Iran od svojeg posljednjeg osnutka, odnosno od Islamske revolucije 1979., slovi kao neka vrsta "odmetnutog režima", sustava koji je gotovo slučajno došao na vlast i čiji rok trajanja mora biti ograničen.

Religijsko sektaško rivalstvo na Bliskom istoku samo je jedna komponentna - većinski šijitski Iran je komotno mogao biti bliski saveznik Zapada kao što je recimo i većinski sunitska Saudijska Arabija (pa i bio je do revolucije 1979). Činjenica da Iran to nije mijenja sve.

Može li Iran to postati? U ovom trenutku ne čini se da je tako, a bez velikih konsenzusa i zaokreta ostat će označen kao neprijatelj onima kojima kao takav jako smeta.

Kako destabilizirati Iran? Izvana i iznutra. Što se već radi po tom pitanju? Vjerojatno sve. Destabilizacija iznutra najbolje se može provesti napadima na iransku ekonomiju, a Trump je po tom pitanju napravio već sve što treba - zaprijetivši sankcijama onima koji će nastaviti suradnju s Iranom (opširnije o ovoj temi: ) - i sada samo čeka rezultate.

Rezultati će doći u vidu unutarnjih nemira koje će pokušati silom ugušiti striktni iranski organi reda, koji se u ovom dugom post-revolucionarnom periodu konstantno iznova pripremaju na takve scenarije.

Samim time destabilizacija Irana iznutra mogla bi potrajati još neko vrijeme. U međuvremenu Iran se cilja i izvan Irana, naročito tamo gdje se njegov utjecaj poprilično proširio zadnjih 15-ak godina.

Ironično, najzaslužniji za širenje iranskog utjecaja je vjerojatno baš SAD. Američka invazija na Irak 2003. godine u konačnici je doslovno tu zemlju predala iranskom utjecaju. Naime, Amerikanci, nakon okupacije, bili su skeptični prema manjinskim sunitima (jer je i Saddam bio sunit) pa su odlučili vlast predati većinskim šijitima. Nije dugo trebalo da se šijiti iz Bagdada povežu sa šijitima iz Teherana, i iako sljedeće iračke vlasti nastoje održati - iz vlastitog interesa - određeni balans između SAD-a i Irana, Iran je tu ipak bliže i iranski utjecaj širi se Irakom i preko njega.

Zahvaljujući utjecaju u Iraku Iran je uspio ojačati i svoj položaj u Libanonu, ali i u Siriji koja se nalazi između. Nadalje, u Jemenu, gdje je SAD za vrijeme Obamine administracije navukao gnjev naroda svojim čestim napadima bespilotnih letjelica (gdje su nerijetko stradavali i civili), ali i podupiranjem tzv. "Arapskog proljeća", stvorila se velika pro-iranska skupina pod nazivom Houthi pobunjenici. Još jedno iransko uporište zahvaljujući geopolitici SAD-a.

Sada pak sve kolektivno to dolazi pod veliki pritisak. Situaciju u Jemenu znamo - Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati već nekoliko godina ratuju da poraze Houthi pobunjenike, ali zapravo primarno ratuju da poraze iranski utjecaj. Kako stvari sada stoje, iako im malo toga od početka ide po planu, čini se da bi mogli uspjeti.

Što pak reći za rat u Siriji? Zar nije 7 godina rata u Siriji zapravo na neki način pokušaj razbijanja iranskog utjecaja u toj zemlji i širenje utjecaja od tamo na Libanon (i eventualno Palestinu)? Dakako, rat u Siriji je još i puno toga, ali ovo je jedna od većih komponenti zašto se ratuje.

Nadalje, u tom ratu, kojeg Damask definitivno dobiva, Iran možda neće biti pobjednik. Još čekamo na konkretnije rezultate jučerašnjeg Trump-Putin summita u Helsinkiju, no možemo pretpostaviti da je jedna od primarnih tema bila iranska prisutnost u Siriji i kako istu izbaciti ili je barem smanjiti. To je nešto što od Rusije traži i Izrael, a Rusija je, u najmanju ruku, spremna barem saslušati te zahtjeve i zabrinutosti.

I onda dolazimo do zemlje gdje je iranski utjecaj vjerojatno najveći, do Iraka. U Iraku se zadnjih dana događa nešto veliko i značajno - izbijaju nasilni prosvjedi i nemiri te se brzo šire. Razlozi su uobičajeni - velika nezaposlenost, ekonomski problemi, ali ovog puta kao jedan od glavnih povoda navodi se i iranski utjecaj u Iraku. Ukratko - prosvjednici žele odlazak Irana.

Kakva je aktualna situacija? Sve napetija. Međunarodna zračna luka Najaf se našla na meti militantnih prosvjednika koji su je jučer opljačkali, prema pisanju lokalnih izvora - poprilično. Nadalje, granica s Kuvajtom je okupirana od strane prosvjednika, ali i glavne prometnice koje vode do naftnih polja na jugu Iraka (upravo na jugu su inicijalno i izbili prosvjedi). Sjedište pro-iranske milicije, Kata’ib Hezbollah, zapaljeno je.

Što je Bagdad poduzeo? Nervozno su isključili pristup internetu i društvenim mrežama te su poslali elitne protuterorističke jedinice, ali i vojsku, da zaustave širenje nemira.

Sve ovo događa se godina dana nakon što su iračke snage oslobodile Mosul od ISIL-a. To je jako važno za istaknuti jer ISIL je upravo i "niknuo" iz masovnih prosvjeda koji su se militarizirali.

U veljači ove godine bliskoistočne sile stupile su kako bi spasile Irak od ovakvog scenarija - Saudijska Arabija i Turska obvezale su pomoći Iraku financijski nakon što su iz Bagdada poručili da će im trebati najmanje 80 milijardi USD za obnovu zemlje nakon teškog sukoba s ISIL-om koji se vodio na više mjesta. Dakako, znatan novac izdvaja i SAD, ali izdvajalo se i ranije pa nije pomoglo. Nadalje, od tog novca prosječni Iračanin u pravilu ne vidi niti centa.

Politička situaciju u Iraku je danas, u najmanju ruku, konfuzna. Najveći broj glasova na izborima u svibnju dobila je stranka koju predvodi šijitski klerik Muqtada al-Sadr. Na drugom mjestu završila je alijansa stranaka iza kojih stoje šijitske milicije, bliske Iranu (bliskije od Sadra), a tek na trećem mjestu je stranka još uvijek aktualnog premijera Haidera al-Abadija. Drugim riječima, od parlamentarnih izbora je prošlo već 2 mjeseca, a nove Vlade još nema. U isto vrijeme čak dolazi i do sve češćih ISIL-ovih napada u nekoliko centralnih iračkih provincija što je pokazatelj da stari problem još postoji.

Neposredno nakon što je Bagdad poslao vojne jedinice da se suoče s ostacima ISIL-a buknuo je veliki prosvjed u južnom gradu Basra, 10-og ovoga mjeseca, odnosno prije tjedan dana. Policija je otvorila vatru na prosvjednike - nekoliko je ubijeno, više ih je ranjeno, a takve situacije često bivaju kao benzin na vatru.

Podižu se prosvjedni šatori, radnici stupaju u štrajk u nekoliko provincija. Neslužbeni izvori govore kako je više desetaka prosvjednika, ali i snaga sigurnosti, ubijeno u sukobima kod Amare na samoj granici s Iranom na jugu Iraka. Radnici s naftnih polja morali su biti helikopterima evakuirani.

13. srpnja u svetom iračkom gradu Najaf prosvjednici upadaju u međunarodnu zračnu luku i prvo su se okomili na iranske putničke zrakoplove u koje je također provaljeno (Najaf je centar za mnoge hodočasnike iz Irana).

Tko su ovi prosvjednici? Zanimljivo, većina su šijiti, ali svejedno gnjevno izlaze na ulice protiv iranskog utjecaja.

Ekonomska stagnacija u Iraku dovodi do eksplozije nezadovoljstva, a mnogi u Iranu vide krivca. Zanimljivo je istaknuti kako se i u Iranu u zadnje vrijeme događaju sve češće prosvjedi, a prosvjednici tamo gnjevni su na vlasti zbog sličnih razloga kao i ovi u Iraku - tvrdi se kako Iran daleko previše pažnje daje ratu u Siriji i na druge vanjskopolitičke misije.

Irački prosvjednici su pak gnjevno reagirali kada su čuli da je lider iranske Revolucionarne garde, Qasem Soleimani, došao u Bagdad kako bi razgovarao o formiranju nove iračke Vlade. Mnogi Iračani na to gledaju kao na direktno uplitanje u unutarnja pitanja njihove države. Isti stav zauzeli su i prema libanonskom Hezbollahu čiji su pojedini članovi također nedavno bili u Bagdadu.

Nadalje, ono što je dodatno eskaliralo cijelu situaciju je i činjenica da je Iran prije tjedan dana prestao opskrbljivati s električnom energijom znatne dijelove centralnog i južnog Iraka, a Irak po tom pitanju ovisi o Iranu.

Zašto je Iran to učinio? Zbog toga što imaju problema i s vlastitom opskrbom - naime, Iran je upravo pogodio veliki toplotni val, a to znači da su i potrebe za strujom naglo porasle, zbog toga je susjedni Irak ostao bez.

Irački premijer Abadi obećava da će se kriza oko opskrbe strujom uskoro riješiti, a pojedini izvori navode kako je na nekim mjestima već i riješena. No, u svakom slučaju, bit će to teški pregovori jer Irak duguje Iranu veliki novac - samo za struju već im duguju oko 2 milijarde USD.

Pojedini izvori s terena tvrde kako se u Iraku upravo sprema "novo Arapsko proljeće".

Irak je sada definitivno u izvanrednom stanju, a činjenica da prosvjedi ne jenjavaju upućuje na još veću eskalaciju.

Pro-iranski mediji spominju "infiltracije" i orkestriranje izvana, no, s druge strane te tvrdnje opovrgavaju pojedine činjenice s terena kao što je potpora za prosvjednike i od strane moćnog iračkog ajatolaha Alija al-Sistanija.

Od strane Zapadnih sila - muk. Američka i britanska ambasada u Bagdadu nije se oglasila čak od 10. srpnja. Čini se kako svi drže dah i gledaju što će se dogoditi. Da, mnogima na Zapadu pasalo bi da iranski utjecaj bude izbačen iz Iraka, ali ovo se može brzo pretvoriti, ako već i nije, i u masovni otpor protiv njima lojalnih političara u Iraku.

Najgori scenarij? Novi oružani sukob, građanski rat, nešto što napaćeni Irak teško može izdržati, ali ovo je možda zemlja koja je već uništena, kojoj su šanse za opstanak sada jako blijede.

Situacija je loša po Iran, još lošija po Irak. Zapad i regionalne sile još ne znaju kako bi se prema svemu postavile te zbog toga još uvijek nema previše pisanja u medijima o ovoj velikoj krizi.

Za Iran ovo svakako dolazi u najgorem mogućem trenutku, u trenutku dok pokušavaju spasiti ekonomske veze s Europom koje će Trump napadati iz dana u dan. Iračani pak izlaze na ulice, traže krivca, i ovog puta našli su ga u Iranu iako su za njihovu tešku sudbinu krivi svi od reda, ali i Iran snosi svoj dio.

Čini se kako su na pomolu nove promjene na Bliskom istoku, promjene unutarnjih i vanjskih politika, no ono što je tragično je činjenica da se iste neće događati ni političkim ni diplomatskim putem, već ponovno nasiljem i neminovnom patnjom milijuna ljudi.

[MARKER]